Radnici u Chicagu zaslužni su što danas u većem dijelu čovječanstva slave 1. maj kao međunarodni radni praznik.
Inspirirani uspjehom kanadskih radnika 1894., dvije godine kasnije započeli su svoju bitku za osam sati, tečaj koji i danas na većem dijelu planete koriste oni koji imaju posao i posao. Čikaški radnici mjesecima se bore za bolje radne uvjete, prije svega, da radni dan traje osam sati, a zatim bi, uoči 1. svibnja 1896. godine, većina tvornica bila suspendirana zbog štrajkova.
U ponedjeljak, 3. svibnja, u McCormick Ripperu izbila je masovna tuča s jedne strane, radnicima, članovima sindikata, koji su spriječili dolazak na posao, a s druge, radnicima koji nisu sindikati, što je McCormick unajmio.
Policija je intervenirala, četiri člana sindikata ubijena su, a reakcija skupine anarhista, na čelu s Augustom Spiceom i Albertom Parsonsom, bila je da pozovu radnike da se naoružaju i sudjeluju u masovnom prosvjedu 4. svibnja na trgu Haymarket.
Međutim, na trg dolazi samo 3.000 radnika, a osoba čiji identitet nikada nije utvrđen bacila je bombu u kojoj je poginulo sedam, a ranjeno 67 policajaca. Gradske i državne vlasti uhitile su osam anarhista, optužile ih za ubojstvo i četvoricu osudile na smrt. Smrtna kazna izvršena je 11. studenog 1887. i nikada nisu pronađeni dokazi protiv njih. Uslijedili su protesti koji su okupili četvrt milijuna čikaških radnika i građana, a ova je kolona ljudi pratila Parsonovu pogrebnu povorku dok je prolazio gradom.
Ovaj tragični događaj obilježava se svake godine od 1889. godine Međunarodnim danom solidarnosti radnika, a za radnike i sindikate širom svijeta Heymarket je od tada simbol potpune nejednakosti i nepravde u kapitalističkom društvu.
U ovom je obliku 1. svibnja međunarodni praznik za radnike i njihove sindikalne pokrete, a u većini zemalja svijeta nacionalni je praznik. Prvi maj također je bio državni praznik u Hitlerovoj Njemačkoj, a u SAD-u su odustali 1. svibnja smatrajući to komunističkim praznikom, a sada se Praznik rada slavi prvog ponedjeljka u rujnu.
U međuvremenu se puno toga dogodilo, a razni aktivisti i sindikati postavljaju pitanje – imamo li razloga da 1. svibnja slavimo kao Dan rada, kada dobar dio čovječanstva nema posla i kada se u mnogim zemljama borba za prava radnika pretvorila u borbu za radno mjesto i kakav posao.